25 Nov Prvi put u nepoznato
Autor: Valentina Mitrović
Jednom prilikom sam pročitala kako kada nešto istinski želite, da o tome treba da mislite svaki dan i da će vam se ta želja ostvariti. Naravno, treba i da radite na tome, i trudite se da sve što je u vašoj moći bude urađeno, ali je bitno da se o tome misli, svakoga dana, i da se zamišlja. Tako sam se ja leta 2018. godine upoznala sa efektima čarobnog pojma današnjice – „vizualizacijom“.
Tada sam u ESTIEM-u bila skoro 2 godine, i radila sam na par internacionalnih projekata i smatrala sam da je vreme i da iskoristim te svoje bodove i otputujem negde. Skoro svakoga dana, istraživala sam događaje na stranici, u nadi da će se pojaviti neki grad koji će mi biti zanimljiv da ga posetim. Zapravo, nadala sam se Španiji. Međutim, u jednom trenutku na sajtu je osvanuo LISABON. Nisam pre toga toliko istraživala o samom gradu, ali mi je naravno bio primamljiv, budući da se nalazi na Pirinejskom poluostrvu. Kako sam više gledala slike, tako sam više imala želju da ga posetim. Na sve to dolazi činjenica da je događaj Activity Week apsolutno zabavnog karaktera, budući da je bio u pitanju studentski festival Arraial. Ugledavši sliku Sintre, mesta pored Lisabona, znala sam da moram da se prijavim. Odmah su mi u misli došla pitanja poput sa kim putovati, kako do Lisabona (nikada pre toga nisam ni letela avionom), koliko mi novca treba ,i zapravo da li će me uopšte primiti, imajući u vidu da će se sigurno veliki broj ESTIEMovaca prijavitii, kako generalno, tako i iz naše LG.
Svakoga dana, otkako sam videla, zamišljala sam kako odlazim u Lisabon, stavila sam čak i sliku na pozadinu telefona, kao i laptopa – da, toliko sam bila zaluđena. Spomenula sam tek tako u priči to Vanji, pa potom Dorotei, i onda smo krenule zapravo zaista o tome da razmišljamo, i da pristupamo ozbiljno. Čak smo uspele da se dogovorimo sa organizatorima projekta da se prijavi i Doroteina sestra bliznakinja Isidora, koja nije sa FON-a, ukoliko bude ostalo neupražnjeno mesto. Do kraja samih prijava, za ovaj događaj prijavilo se čak 8 devojaka iz Beograda. Dugo smo čekale da vidimo da li će da nas prime sve, nas 4 nismo čak ni karte kupile, jer smo bile nesigurne po pitanju toga da li će nas prihvatiti sve. Međutim, budući da je prijava ukupno bilo 17, primili sve koji su aplicirali. Tada već kreće euforija oko avionskih karata, oko toga kada da idemo, kada da se vratimo, šta da ponesemo itd. Shvatile smo da kada već prelazimo toliki put, nema smisla da ostanemo samo ni čitavih 5 dana, i odlučile da produžimo naš boravak, i u sopstvenoj režiji odemo koji dan pre, i ostanemo koji dan duže.
Krenule smo iz Beograda, gde drugo, nego za Budimpeštu, gde je trebalo da krenemo svojim prvim letom za Brisel. Ne znam da li smo se više plašile leta avionom ili činjenice da su nam koferi preveliki ili preteški da nas uopšte puste u avion. Pune energije, uzbuđenja, malo straha i nasmejanih lica, ulazimo u avion, sve četiri na različitim sedištima. Iako se nisam tome nadala, upravo tada sam zavolela letenje avionom. Posle nešto dužeg leta, i nekoliko turbulencija, stižemo u Brisel, gde smo čekale – 12h – let za Lisabon, čitavu noć. Do tog momenta, nam je to delovalo kao skroz kul ideja, mislile smo biće zabavno. Međutim, neudobnost stolica, i hladnoća koja nas je zatekla tu noć na aerodromu, su nas ubedili u suprotno. Nikad neudobniji položaj, i nas četiri koje na smenu spavamo, i grlimo kofere da nam neko ne bi uzeo stvari. Čarobnih 12h je nekako prošlo, i konačno smo krenuli za Lisabon.
Melodija i slike koje su se projektovale na zgradama na trgu, zvuk talasa reke Tajo, i preukusni pastel da nata učinili su da se na prvi pogled zaljubimo u grad. Avantura ove fantastične osmorke ima toliko da ovaj putopis nije dovoljan za sve njih. Bilo je tu svega, od prvog dana smo istraživale grad, i pešačile kilometrima do Okeanarijuma prateći naravno greškom, mapu za automobile, a ne pešake, prelaženja preko autoputeva; oduševaljavanja mostom Vaska de Game, tačnije oduševljavanja svakim delom ovog grada, surfovanja, plivanja u okeanu, igranja odbojke na pesku, pa sve do večernjih izlazaka, kako u poznate boemske ulice, tako u urbane diskoteke, ali i odlazak na sam festival. Taj odlazak na plažu i momenat kad širimo ESTIEM zastavu mi je baš ostao urezan u sećanju.
Arrial je festival koji organizuje tehnički fakultet u Lisabonu, i to je nešto poput proslave dana studenata kod nas, samo dosta masovnije. Popularni lokalni bendovi, različite vrste pića, mnoooogo ljudi, mnoooogo šljokica i mnogo pozitivne energije. Pevanje srpskih pesama po ulicama Lisabona je bila uvertira pred sam festival, naravno, vrlo očekivano zar ne? Maya Berović odzvanjala je ulicama, dok se nas osam kretalo ka festivalu. Naravno, vremenom su i drugi participanti zapamtili pesme koje smo stalno pevale, pa su nas rado bili prateći vokali. Festival je trajao dve večeri, i to je bilo dovoljno da se istaknemo kao najluđa ekipa na festivalu, tako da su neki imali priliku i da daju intervju za lokalnu TV stanicu. Bilo je tu traganja za izgubljenim novčanikom, gubljenja po gradu, do toga da smo na krovu zgrade hostela učili druge participante da igraju kolo do kasno u noć. Ne mogu da ne spomenem i internacionalno veče, koje se održalo NA KLUPI U PARKU :’) kada smo čini mi se pojele tonu najrazličitijih slatkiša, i isprobale raznovrsna pića koja su bila na klupicama, doslovno. Ne mogu da zaboravim nikako ni poslednji dan kada smo Vanja i ja odlučile da idemo da se provozamo čuvenim tramvajem 28, pa zamalo zakasnile na avion.
O lepoti i znamenitostima ovog grada, neću mnogo, jer nemam dovoljno lepih reči koje mogu da iskoristim, a kilometri koje smo obišli tada svedoče o tome koliko smo uživale. Međutim, volela da istaknem jedan poseban dan na ovom putovanju. Dugoiščekivani odlazak u Sintru, koja je udaljena malo od samog grada, tako da smo išle vozom, a onda smo shvatile da ima nekoliko zamkova i da treba da odaberemo jedan, jer nemamo vremena za sve. Odluka je pala Palacio de Pena, jer je jedan od najpoznatijih, i podseća na one iz Disney sveta. Isidora je nosila mapu, pa smo lutale i tražile neka jezera, neke delove parka oko samog dvorca, pa smo onda konačno došle do dvorca koji je spektakularan, i sam pogled takođe. I onda kreće najveća avantura ikada, jer nam se javlja ideja da idemo na Cabo da Roca, inače najzapadniju tačku kontinentalne Evrope ( I dalje mi odzvanja u glavi kako Tijana to izgovara). Malo smo se raspitale, i iznajmile kombi, gde možemo da stanemo sve. To je bio crni kombi, sa zatamnjenim staklima, i neki stariji vozač, koji se ispostavio kao najveći car. Mi smo slikale TABLICE, i poslale našima u slučaju da nam se nešto desi, da znaju kako da nas traže. I dan danas mi je taj trenutak presmešan. Do te tačke se putuje kroz šumu, kroz vinograde, prolazi se pored nekih drugih zamaka, i sa svime smo bile upoznate, zato što nam je vozač bio kao vodič, i pojašnjavao sve. O našem strahu da naša avantura ne postane otmica, govori i činjenica da sam ostavila otvoren prozor na suvozačevom mestu kako bismo mogle da iskočimo po potrebi 😀 Uprkos svim našim sumnjama, tačno negde pred zalazak sunca stižemo do Cabo da Roca, i uspevamo da zabeležimo predivan pogled na horizont. Vožnja nazad je bila još luđa, jer je brzina kojom je vozio kombi u krivini, bila na tom nivou da nam se slošilo, ali smo stigle i da uhvatile voz na vreme za povratak u grad.
Ono što je sigurno je da je meni ovo ESTIEM putovanje jedno od najlepših putovanja u životu. Pored toga što je Lisabon jedan divan grad, iskreno verujem da ono što je doprinelo da ga posmatram na taj način, su zapravo ljudi sa kojima sam imala priliku da ga istražujem i upoznajem. Svaki delić ovog grada je čaroban, i svaki pamtim veoma dobro, a to je upravo zbog uspomena koje sam na istim tim mestima kreirala sa divnim ljudima kojima sam bila okružena. Ovakva putovanja omogućavaju vam da upoznate nove ljude, da upoznate novi grad, da se više povežete sa već bliskim ljudima, ali isto tako da se upoznate sa samim sobom, u drugačijim okolnostima. Zaista je fantastično osetiti duh zajedništva među najrazličitijim tipovima ljudi, i to je upravo jedna od najvećih prednosti ESTIEM-a- imati mogućnost da upoznaš toliko različitih ljudi sa kojima deliš bitne zajedničke vrednosti.
I za kraj bih dodala, ESTIEM vam pruža priliku da letite, ali vam poklanja i nešto mnogo značajnije, a to je ljude koji će biti tu za vas i držati vas za ruku na tom letu. 😊