18 Oct Hajde sad iskreno 02: Postdiplomska depresija
Autor: Marija Radosavljević – Tekst je lično delo autora, a ne stav organizacije
To je bilo jedno od onih maglovitih jesenjih večeri u kojima se još uvek oseća miris leta koje nas je skoro napustilo, a istovremeno i taj glasan zvuk zime koja najavljuje svoj dolazak. To je bilo veče suza. Veče smeha. Veče ponosa. Veče straha. Veče zahvalnosti. Veče adrenalina. Veče preispitivanja. To je bilo veče gde smo zatvorili jubilarni 10. projekat Budi Coolturan.
Sedim u dnevnoj sobi sa ostatkom organizacionog tima. Teško dišem. Zatvorili smo projekat i došli na predviđenu lokaciju za organizovani timbuilding i neizostavan feedback sastanak. Međusobno se posmatramo i primećujemo na svakome umor i tamne krugove ispod očiju koji nas od neprospavanih noći danima nisu napustili, ali adrenalin koji je još uvek vrelo ključao u krvi 27 članova, nije dozvolio da se ova noć ne završi kako je i isplanirana.
O timbildingu neću puno pričati jer vam je svima jasno kako je počeo i kako se završio, tako da u to nemojte ni najmanje da sumnjate… Osvrnuću se na momenat gde sam osećala potrebu da se sklonim i odvojim sa strane i budem sama sa svojim mislima. Tu je naišla osoba sa kojom sam započela razgovor, koji je zbog pritiska emocija koji nosi svaki projekat, krenuo u jednom potpuno neočekivanom pravcu. Pričali smo o jednom velikom i realnom strahu koji nije samo njegov, to je strah koji leži u svima nama koji smo studenti i članovi nekih od organizacija. Naime, pokušaću još bolje da vas uvedem u priču.
Složićete se sa mnom da se mi studenti Fakulteta organizacionih nauka dosta razlikujemo od ostalih, pre svega po tome što nasmejani i euforični odlazimo na isti. Retko ko ima tu privilegiju da može da kaže da je zaista srećan i ispunjen što ide na fakultet na koji zapravo ide. Razmislite sada malo, napravite pauzu, okrenite se oko osoba pored vas sa kojima u raznim bistroima i paladama ispijate kafe posle predavanja i kolega sa drugih fakulteta. Ima poente ovo što pričam, zar ne? Kao što sam malo pre spomenula, gore pomenuta osoba i ja smo pričali kako je ulazak u ovu organizaciju bio jedan veliki izlazak iz komfor zone za sve nas, bilo da smo introvertni, ekstrovertni, po prirodi vredni, puni samopouzdanja, organizovani, neorganizovani, socijalno izgrađeni, ili bilo šta drugo. Za sve članove, ulazak u organizaciju je predstavljao jedan veliki skok u vatru sa puno varnica koji se iskristalisao kada je vatra počela da balansirano i temeljno gori. Sve u svemu, bilo je potrebno vreme, ali nezaboravno vreme koje se pamti i koje predstavlja jedan veliki prelaz i veliku odskočnu dasku u tome ko smo bili pre, ko smo mi sada, i ko ćemo biti nakon ove organizacije. Velika raskrsnica, ali ona nezaboravna, ključna, avanturistička i potpuno u neku ruku apstraktna za objasniti. Pogledajte samo na jedan trenutak sebe, i razmislite, koliko vam je samo ovo iskustvo značilo?
Čuvena rečenica, verovatno ona koja se priča svakom članu prilikom ulaska u organizaciju: „Ova organizacija će ti vratiti mnogo više nego što ćeš joj ti zapravo pružiti.“ Smejali smo se. Nismo verovali. Naivno smo pristupili svemu ovome. Niko nije očekivao da će biti tako kao što su nam iskusniji članovi organizacije govorili. Greška.
Velika mi je čast i zadovoljstvo što će lični pečat ovoj temi dati, par godina iskusniji članovi od mene, koji su u neku ruku prošli, suočavaju se ili uveliko prevazilaze svoje strahove kao osobe koje sada započinju novo, karijerno poglavlje, u svom životu. Oni će pokušati da daju svoj pogled na ovu temu koji će nama, članovima na kojima ostaje organizacija, u daljem radu i putovanju kroz organizaciju, dosta pomoći u načinu na koji ćemo gledati vreme koje nam prolazi i koje treba da uhvatimo i iskoristimo na najbolji mogući način. Mnogi kažu da čovek koji dobije diplomu, nije gotov proizvod, već je samo spreman za život. Da li oni osećaju da su spremni za isti? Kako nastaviti posle ovoga? Kako izaći iz organizacije koja im je pružila potpunu slobodu i prostor da se pronađu, da uz malo volje i inicijative grade i osmišljavaju genijalne stvari, da usrećuju sebe i druge oko njih, da pomeraju sopstvene granice i igraju na potpuno drugačijem nivou? Kako napustiti jedan veliki tim i nastaviti da koračaš sam? Kratak uvid na njihovo iskustvo na ovu temu, ovaj put nam daju Branislav Cvenić i Tamara Jeremić.

To koliko se dobro borite sa strahovima i prilikama, govori i godina koja je iza nas i gomila uspešnih poduhvata koji su obeležili ESTIEM 2019/2020. godinu. Kada želimo nešto, ceo univerzum kuje zaveru u cilju da nam pomogne da to i ostvarimo. Kako nam je cilj da i ove godine igramo na najvišem nivou, ni najmanje ne treba da sumnjate da ćemo to i da ostvarimo. Budite hrabri. Preuzmite rizik. Ništa ne može zameniti iskustvo. Naši strahovi nisu prepreka, nego podstrek!